Čoban živi u zaostalom planinskom području

Čoban živi u zaostalom planinskom području, daleko od civilizacije, bez struje, bez radija i televizije. Jednoga dana siđe sa planine i uputi se prema obližnjem gradu, naravno pješke. U određenom trenutku ispred sebe vidi dvije tračnice i pragove pruge i zaključi da se mora raditi o nekoj cesti, te je odluči slijediti. Nakon pola sata hodanja po pruzi u susret mu dolazi vlak, koji on nikada nije vidio. Vlak počne svirati, para izlazi iz lokomotive, čuje se “huuu, huuuuuu”, ali čoban, ne shvaćajući o čemu se radi, ne mrda s pruge – i vlak ga pogazi.Nakon tri dana probudi se čoban u bolnici, sa slomljenom nogom i rukom, oboje u gipsu. Ustane se iz kreveta, uzme štaku koju je našao naslonjenu na zid, i oslanjajući se na nju krene, šepajući, u razgledanje tog čudnog mjesta gdje se našao. Odjednom se nađe u čajnoj kuhinji, gdje upravo u tom momentu zakuha voda u čajniku, čajnik počne pištiti i iz njega počne izlaziti para, a čoban sa štakom počne lupati po čajniku. U tom trenutku u kuhinju uđe bolničarka:
– Ma čovječe, što to radiš?
– Neka, neka, treba njih dok su mali!